Moja prva godina u Irskoj – Dnevnik jedne dezerterke

Godinu dana u Irskoj

Danas, 17. 1. 2019., obilježava točno godinu dana otkad sam kročila na irsko tlo.

Jednadžba slijedi, godinu dana u Irskoj =

  1. Posao u struci, dobiven nakon 2 tjedna.
  2. Smještaj pronađen u nekoliko dana putem grupe Idemo u Irsku, bez traženja na Daft-u i ostalim portalima. Imamo jednu cimericu koja nam je s vremenom postala poput člana obitelji <3.
  3. Stekla brojne prijatelje i spojila se s mnogim starima koji su isto dezertirali iz Hrvatske
  4. Putovala sam po Irskoj (Cork, Dublin, Galway, Wexford – i okolna mjesta).
  5. Dva poslovna putovanja u London (2 tjedna, 2 dana)
  6. U Hrvatsku sam išla tri puta (na tjedan, tri dana i 2 tjedna).
  7. Odlazak na svadbu najboljoj online prijateljici u Katar (Dohu)
  8. Prvo solo putovanje ikad u Maroko (Marrakech, 3 dnevni roadtrip do Merzouge, Essaouira)
  9. Stara i Nova godina u Beogradu
  10. Puno se uštedjelo, puno i potrošilo, bez ikakvog posebnog truda i odricanja. Već od prve plaće priuštila sam si neke stvari za koje bih u Hrvatskoj mjesecima štedjela (kao što je moj najdraži Huawei P20 Pro 😊).
  11. Trenutno dečko i ja razmišljamo o selidbi u Waterford, više ne radim u staroj firmi. Zarađeni novac pomogao mi je da se bavim različitim hobijima, stoga sam počela pisati blog, snimati videe, a trenutno radim na web stranici i YouTube kanalu koji će se baviti razvojem karijera. Osim toga puno učim i spremam se polagati različite certifikate iz digitalnog marketinga i IT-a, pa ćemo vidjeti što će biti od toga :).

Kada sam odlazila, svi su mi govorili kako sam hrabra, k’o da moram jahati magarca po pustinji u neku prčiju, a ne u razvijenu europsku zemlju. Internet is our friend, my friends.

Kao i uvijek, nastavljam edukacijom jezičnog bogatstva Balkana.

Koliko god bih voljela misliti da sam hrabra, nema tu hrabrosti ljudi moji, samo zdravi razum. Jedan dan sam rekla dečku da idemo u Irsku. On je rekao ok. Sve je teklo nekako prirodno. Čekali smo da oboje diplomiramo, kako bi mogli dezertirat. Alternativa nam je bila ostat u Hrvatskoj i raditi za eventualno 600-700 EUR ili radit na crno i mlatit neku veću paru.

Sve potrebne podatke pronašli smo u grupama Smaragni otok i Idemo u Irsku, budući da brat, koji je otišao u 10. mjesecu, nije bio neko leglo informacija. Nije se morao mučit s pronalaskom stana jer je upoznao cimera u avionu, a to je, kažu, najveći izazov za novodošlice, posao je pronašao u 2 tjedna i sve riješio u laganini.

Kako bi se napunili balkanskim duhom i oprostili s dragim ljudima, napravili smo oproštajku pod nazivom „Dezerteri“ u imaginarnoj „Kafani Balkan Express“, inspiriranu izjavom biskupa Košića kako bi se „mladi koji su otišli iz Hrvatske mogli nazvati dezerterima“. Biskup je bio legitimno zabrinut, budući da se emigracijom u Europu, broj poreznik obveznika smanjio za stotine tisuća Hrvata, koji omogućuju ljudima poput njega da živi na račun poreznih obveznika.

Ako je išta dokaz da srpski i hrvatski nisu isti jezik, a ujedno i potvrda da se nikad ne bih mogla baviti stand up-om, onda je to moja „cringy“ tjeralica (odnosno opis zabave) na – izrazito lošem srpskom.

Nekoliko dana kasnije, otisnuli smo se do Munchena, jer po zimi nema direktnih letova iz Zagreba, a i htjeli smo uštedjeti na letovima. Rastanak s roditeljima bio je izrazito emotivan, no trenutna tuga ubrzo je zamijenjena euforijom po dolasku u Irsku.

U nastavku, prisjetit ću se nekih značajnijih trenutaka, a idu i slike 😊.

 Rus i litra rakije

Cork me oduševio na prvi pogled i prvih sat vremena provela sam zvanjem dragih ljudi na video pozive kako bi vidjeli šarene kućice ovog preslatkog grada. Sve mi je bilo egzotično i slikala sam se ispred gotovo svake šarene fasade na koju bi naletjeli, a bilo ih je mnogo.

U stanu nas je dočekao naš AirBnb host, Rus (s njemačkim papirima) Oleg, a večer smo zalili litrom rakije i dubokim životnim temama. Sljedeći dan javio je kako je bolestan na poslu, i odvezao nas u obližnji grad, Howth – koji je poznat kao stajalište Titanica. Osjećali smo se izrazito dobrodošlo, a taj osjećaj ne jenjava ni dan danas.

Turisti, štaš’

Ako razmišljate o odlasku, znate da su Irci, ali i došljaci, izrazito dragi, željni pomoći i uvijek spremni za šalu. Na desetke tisuće ljudi prije vas učinilo je isto, stoga vas nema čega biti strah!

Posao na privatnom fakultetu

Kako i to uvijek biva, nisam mogla ni zamisliti posao koji sam dobila sam nakon samo dva tjedna, na jednom privatnom fakultetu gdje sam vodila regrutaciju studenata za Cork, Dublin i Galway. Prvotno sam ga odbila jer je ponuda bila preniska. Sljedeći dan, nazvao me direktor, rekao da želi samo mene i značajno povećao ponudu. Prihvatila sam ju i odletjela 2 tjedna u London na trening. Budući da su mi rekli da slobodno povedem i dečka prvi vikend, skupa smo odletjeli u London i našli se s mojom dragom prijateljicom iz Zagreba i njenim mužem.  

Elementarna nepogoda

U ožujku smo doživjeli ‘nečuveni’ snijeg. Tih nekoliko dana ništa nije radilo, pa tako ni moja firma. Slušala sam svoje kolegice kako u nevjerici komentiraju ovo čudo prirode, šetala pustim ulicama (i dućanima). Danas kada pogledam slike, uistinu ne znam kako smo preživjeli (molim vas, primjetite sarkazam, hvala).

Godišnji od tjedan dana, nakon samo tri mjeseca

Krajem petog sam otputovala u Hrvatsku, a svi su bili u šoku kako sam već dobila godišnji. Naime u Irskoj je sasvim normalno koristiti slobodne dane čim ostvariš pravo na prvi, što je već mjesec dana od početka rada. Nema onih fora da treba proći 6 mjeseci i sličnih sadizama na koje smo navikli. Ispijajući kavu s prijateljicama, shvatila sam da se nisu vidjele otkad sam otišla, i zaključila da nisam puno propustila.

Potom sam otišla nekoliko dana na Rab, da upijem svoju dozu sunca.

Teta iz dijaspore

Kada sam bila mala, uvijek sam zavidjela ljudima koji su imali rodbinu po cijelom svijetu, ni ne sluteći da ću brže nego sam mislila, i ja postati “teta iz dijaspore”. Ubrzo su našu sobu krstili prvi gosti iz Hrvatske, a poslije ih je uslijedilo još nekolilo.


Gdje je ta kiša o kojoj svi pričaju?

Kada smo odlazili u Irsku, imali smo stereotip Irske kao zemlje u kojoj non stop pada kiša. Istina je malo drugačija. Ovdje je pretežito oblačno, no rijetko pada ona teška kiša koju možemo vidjeti u Hrvatskoj. Ako pada, onda paducka dosadna kišica, no ni ona nije česta kako ljudi misle. Međutim, naše prvo ljeto u Irskoj obilježio je rekordan broj sunčanih dana, te smo se čak kupali te igrali picigin u irskom moru – i nije bilo hladno!

Svjetsko prvenstvo

Ubrzo je nastupila i euforija svjetskog prvenstva, a jedan od najljepših trenutaka svakako je bila utakmica Hrvatske i Engleske, gdje je svaka osoba, osim tri zalutalih Engleza, navijala za Hrvatsku, a Irci su slavili naše pobjede jače od nas samih! Na kraju prvenstva, na stotine Hrvata okupilo se na poznatom O’Connel bridge-u u centru Dublina, a slavlje se nastavilo po cijelom gradu.

Prijateljstvo na daljinu i spontani girl trip

Radeći u Irskoj, napokon se ostvario i moj dugogodišnji san, da upoznam svoju najbolju online prijateljicu iz Katara, Jovu. Godinama smo sanjale o tom trenutku, i kada mi je najavila svadbu, odletjela sam u Dohu da se napokon upoznamo uživo. Spontano su mi se pridružile prijateljice iz Zagreba, te smo tako odletjele na epic girl trip. Više o putovanju u Katar možete pročitati ovdje.

Budući da su mi roditelji nedotajali, iskoristila sam tu priliku da još jednom odem u Zagreb, i počastila ekipu u Sofri :).

Prvo samostalno putovanje

U 12. mjesecu, naletjela sam na jeftine karte do Maroka, te sam za 100 eura odletjele u Marrakech. Budući da nitko nije imao godišnji, odlučila sam ići sama, i doživjela jedno od najljepših putovanja u svom životu. U Marrakechu sam stekla nekoliko prijatelja, od kojih je jedna Indonežanka Putri s kojom planiram putovati i u budućnosti.

Godinu sam završila u Hrvatskoj, gdje me treći put po dolasku iz Beograda posjetila jedna od mojih najboljih prijateljica, Lejla. Uživale smo u blagdanskim danima…

Advent u Zagrebu

i pridružile se najdražem hrvatskom sportu – maratonskom jedenju francuske salate, u pidžami.

Najdraža blagdanska aktivnost – pidžamiranje

Posjetile smo i moju BFF-icu Teu.

A godinu sam završila u Beogradu, gdje smo dečko i ja uzvratili posjet Lejli :). Beograd je inače naše go to mjesto za provod, gdje se uvijek napunimo pozitivnom energijom, i kojom kilom viška.

I dragim ljudima.

S našim dragim prijateljima, Anom, Lejlom i Žiletom 🙂

Sve u svemu, jako dobra godina!

Puno oblačnih pozdrava iz Dublina,

Vaša Neli

Spread the love

Neli nikada nije mislila da će postati djevojka iz dijaspore, smatrajući da je to rezervirano samo za ljude koji glasuju na izborima. Otkada je u Dublinu, ne opterećuje se previše balkanskim poslovima, uživa u životu i kao svi ostali u srednjim/kasnim dvadesetima propitkuje smisao istog. Korijeni joj ne daju mira, pa tu i tamo baca hejt na irsku kavu, ali u suštini voli Irsku, Irce i irsku plaću!

Leave a Reply

avatar
  Subscribe  
Notify of